Home / ŠOKANTNO / ISPOVIJEST KOJA JE POTRESLA BALKAN! Dok su me silovali, moj suprug je gledao i samozadovoljavao se

ISPOVIJEST KOJA JE POTRESLA BALKAN! Dok su me silovali, moj suprug je gledao i samozadovoljavao se

Na adresu naše redakcije došao je mail u čijem fokusu je bila ispovijest jedne gospođe iz okoline Tuzle koja nas je šokirala, te čiju priču prvom nismo imali želju objaviti. Međutim, dotična gospođa je bila uporna, odnosno želi da javnost upozna s kakvim monstrumom je provela više od deset godina.

Mi smo gospođi izašli u susret i njenu ispovijest prenosimo u cijelosti:

“Žena, majka, supruga… sve sam to bila, samo da bi na kraju postala robinja. Ja sam žena koja je volila svoga supruga, svoje dvoje prekrasne djece, koje naravno i dalje volim, koja je volila brak i sve ono što život u zajednici čini porodicom, čini ga posebnim. Volila sam malo duže od deset godina.

Naš brak je bio savršen. Imali smo dobra primanja od kojih smo kupili stan od 80 kvadrata u samom centru Tuzle, vikendicu na Hvaru, dva automobila i, imali smo ononajbitnjije –  jedno drugo. Nakon dvije godine braka, dobili smo blizance. Kao i mi, i oni su imali sve što su poželjeli i, iskreno se nadam da su to oni, danas veliki momci, prepoznali i da su uvidjeli koliko smo se za njih žrtvovali.

Kao što napisah, sve je bilo savršeno, ali sam se jedno ljeto tokom našeg godišnjeg odmora i posjeti Hvaru, grdno prevarila, na smrt uplašila i dobro da sam živu glavu izvukla.

Rođendan naših sinova

Bilo je to prije 15-tak godina. Suprug, djeca i ja otišli smo na Hvar, u našu vikendicu i odlučili uz more provesti dvije sedmice. Bilo je predivno, kao i svake godine do tada. Sunce, plaža, miris mora, moja porodica…

Jednu veče, ne bi li proslavili rođendane naših sinova, odlučili smo raspaliti roštilj. Malo ribe, piletine, povrća… Miris svega toga golicao nam je nosne šupljine. Suprug je bio zadužen za roštilj, ja sam pravila salatu, a sinovi se nisu odvajali od mobitela. U jednom momentu, suprug se okrenuo prema meni i rekao: “Ženo, nestalo nam je briketa!”

Držala sam plastičnu zdjelu u rukama i samo ga gledala. Nisam znala šta da mu odgovorim ali sam tužno izustila: “Ma hajd’ pojest ćemo to što ima”.

Stajao je u mjestu, gledao malo lijevo, malo desno… I sa jedne i sa druge strane, nedaleko od nas, kao i mi, druge porodice i vlasnici vikendica su uživali u predivnom danu. Suprug se ponovo okrenuo prema meni i rekao mi: “Odoh do njih, pokazujući mi rukom, vidjeti da li imaju briketa ‘sa strane’”. Potvrdno sam kimnula glavom.

Zadržao se malo duže. Nisam vidjela ni njega, a ni ljude koje je odlučio pitati za pomoć. Salatu sam privodila kraju, te ono što je gotovo, s roštilja skidala. Vratio se…

“Ženo, spašeni smo. Mada, morat ćeš malo kasnije otići do njih, jer su i oni sada otišli u nabavku.” – rekao mi je ne gledajući u mene. Samo sam rekla: “OK!”

Nastavio je okretati ribu koja je predivno mirisala, te koju sam jedva čekala jesti. Međutim, zbog nedostatka briketa, ništa nije moglo dobiti ni boju ni kvalitetu…

“Odoh se ja malo bućnuti u moru. Sav sam se usmrdio na dim” – rekao mi je suprug i laganim koracima se spuštao do mora.

Gledala sam ga kako pliva, kako uživa u vodi. Slušala sam naše sinove kako lajkuju fotografije nekim djevojkama na Facebooku i, onda mi misli prekine neki muški glas: “Gospođo!”

Koraci k putu bez povratka

Okrenula sam se i ispred vikendice, nekih 50tak metara od naše, vidjela mlađeg muškarca kako mi maše. Da, u svoj mirnoći, mirisima, odsustvu, zaboravila sam na roštilj, na briket. Ustala sam, rekla sinovima da odoh donijeti briket, i zaputila se u pravcu vikendice. Taj muškarac se izgubio, ali sam nastavila koračati.

Kada sam stigla do vikendice, ispred nikoga nije bilo, pa sam se zaputila prošetati iza… Kako sam se kretala, glasovi su sve bili bliži. Ugledala sam četiri muškarca, ne stariji od 25 godina, kako sjede oko drvenog stola dok je jedan bio za roštiljem, onaj koji me je i pozvao.

Približila sam se stolu i sve ih pozdravila, te se zaputila do onoga koji je bio za roštiljem. Započeli smo razgovor. Bio je upoznat sa svime, i rekao je da je briket tu, pored roštilja.

Spustila sam se da podignem papirnu vrećicu, ali me on za ruku uhvati i reče: “Pa gospođo, nismo se mi tako dogovorili, zar ne?”. Nasmijala sam se i rekla: “Pa nismo, jer ste se dogovorili sa mojim suprugom” i podigla vrećicu s poda. “Draga gospođo, ta vrećica nije pala s neba” – nastavio je. U čudu sam spustila vrećicu iz ruke i izdigla se, samo da bih tada osjetila prisustvo drugog muškarca iza svojih leđa i kako je ruke stavio na moje kukove, koje su za kratko vrijeme prešle i na moje grudi.

U strahu, koji nisam željela pokazivati, pokušala sam se oduprijeti. Međutim, njegove ruke su bile isuviše jake. Bila sam bespomoćna.

Povuko me je k onom drvenom stolu. Okrenuo me i sada sam gledala u njegovo lice. U jednom potezu svukao je haljinu sa mene. Bila sam gola. Drhtala sam. Počeo mi je stiskati grudi, koje sam pokušala rukama prekriti, samo da bi mi opalio šamar. “Upomoć!” – počela sam dozivati, jer sam vidjela da je vrag odnio šalu. “Gospođo, ovdje nema nikoga, osim nas i vas” – smireno mi je rekao te dodao: “Možete vrištati koliko želite, ali to će samo biti po vas loše”.

Nisam se obazirala na njegove riječi, te sam ponovo počela vrištati i pomoć dozivati. Nadala sam se da će me suprug čuti… Međutim, s leđa mi je neko stavio plastičnu kesu preko glave, stisnuo i rekao mi: “Dok ne obećaš da nećeš vrištat – zraka nema!”

Panika me hvatala. Drhtala sam. Gubila vazduh. Samo sam poniženo izustila: “Obećavam”.

Gurnuo me je na stol, na leđa. Raširili su mi noge. Pokušala sam ih skupiti, ali držali su moje noge raširene, jedan muškarac s jedne, drugi s druge strane. Počela sam plakati. Suze su mi tekle niz lice. Druga dvojica su mi stiskali i šamarali moje grudi, jako stiskati bradavice.

Onaj muškarac, valjda glavni među njima, prvi je bio u meni. Bio je grub, neobazriv i verbalno agresivan. On kada je završio, drugi je njegovo mjesto zauzeo. Gledala sam u nebo, plakala sam. Bespomoćna i iskorištena. Nisam više osjetila bol, samo poniženje. Dok sam razmišljala šta mi se dešava, osjetila sam jaku bol nakon što je jedan od njih ušao u mene. Vrusnula sam i zabacila glavu i tada sam ostala u šoku: “Na brdu, odnosno potpornom zidu, ugledala sam svog supruga kako masturbira”. Svaka nada da budem spašena – nestala je.

Ponovo sam počela plakati, gledajući supruga koji masturbira, koji gleda kako njegovu suprugu siluje pet mladih muškaraca. Primjetila sam da je primjetio da ga gledam, ali od svoje pogane namjere nije odustao. Samo sam ga gledala, razočarana, emocionalno prazna i u životu kraj svjedočila.

“Ovo si tražio?” – čula sam. “Da ti silujemo ženu? Da od nje napravimo ku*vu?”. Nisam više marila ni za šta. Osjećala sam se jadno, poniženo, mrtvo. Život je stao. Nestajao je.

Kada su završili, samo su mi rekli da sam slobodna. Slomljena, podigla sam se. Gola, s suzama u očima okrenula sam glavu u pravu moga muža i ugledala sam đavola. Ni sama ne znam kako sam imala snage stati na svoje noge, haljinu podignuti s poda i obući je. Krenula sam putem kojim sam do mjesta zločina došla.

Mene više nije bilo

“Gospođo! Briket” – okrenula sam se, pogledala ga i uzela papirnu vrećicu iz njegove ruke.

Zbog svojih sinova morala sam biti jaka. Vratila sam se, oni su i dalje bili okupirani mobitelima. Prišla sam im, čvrsto ih zagrlila i ponovo počela plakati.

Vratili smo se u Tuzlu narednog dana. Tražila sam razvod braka. Moji sinovi su sa mnom, a muž, kako čujem izua rešetaka. Kako su mi neki ljudi rekli, nastavio je s prljavom igrom, dok mu jednom neki ljudi nisu stali na crtu.

Ja više nikada neću biti ista žena. Ne, ja više nikada neću biti žena.

Check Also

ENIGMA! „HITLER” JE ŽIV: Starac iz Argentine tvrdi da je on nacistički vođa koji se do sada skrivao (FOTO)

JEDAN čovek iz argentinskog grada Salta je izjavio da je on zapravo bivši nacistički vođa ...